~*~ Allah sve zna ~*~

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Bozijim naredbama.

Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkisa i rekao: “Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurnida vas niko ne moze vidjeti. Kad to ucinite dodjite kod mene.”

Faruk uze slatkise i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkise misleci da ga tamo niko nije mogao vidjeti.
Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkise u mracnom podrumu.
Kasim je razmisljao gdje bi mogao pojesti slatkise, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkise.
Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispricali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkise svome ocu govoreci:
“Ne postoji mjesto koje je skriveno od allaha, tako da ja nisam pojeo slatkise.”
Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauce lekciju od svoga brata Kasima i dodao:
“Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali ciniti nista ruzno, cak ni u tajnosti.”

~*~ Govori istinu ~*~

Govoriti istinu jako je dobra navika. Ako bismo uvijek govorili istinu, sacuvali bismo sebe od mnogih neugodnosti. Evo jedne price o covjeku koji je cinio mnoge ruzne stvari. ali ga je njegovo obecanje da ce govoriti istinu sacuvalo.

Jedan covjek je dosao poslaniku Muhammedu, a.s. i rekao:
O Allahov Poslanice, ja imam mnogo losih navika. Koju od njih najprije da ostavim?”
Poslanik rece: “Prvo ostavi laz, i uvijek govori istinu.”
Covjek je obecao da ce tako uciniti i otisao kuci.

Kada je pala noc, covjek se spremao da podje u kradju. Ali prije nego sto je izasao iz kuce, na trenutak se sjetio obecanja koje je dao Poslaniku: “Ako me sutra Poslanik upita gdje sam bio, sta cu reci? Hocu li reci da sam isao krasti? Ne, ja to ne mogu. Ali ne mogu ni lagati.Ako kazem istinu, svako ce me mrziti i zvat ce me lopovom, a jos cu biti i kaznjen za kradju.”
Tako je covjek odlucio da ne krade te noci, i ostavio je ovu losu naviku.

Sljedeceg dana pozelio je da pije vino, ali ka se spremao da to ucnini,pomisli: “Sta cu kazati Poslaniku ako me upita sta sma radio tokom dana? Ne mogu slagati, a ako kazem istinu, ljudi ce me mrziti zato sto muslimanu nije dozvoljeno da pije vino.” 
I on je tako odustao od namjere da pije vino.
I tako, kad god bi ovom covjeku naumpalo da ucini nesto lose, on bio se sjetio svoga obecanja da c uvijek govoriti istinu. Jednu po jednu, on je napustio sve svoje lose navike i postao dobar musliman i jako dobar covjek.

Ako budemo uvijek govorili istinu, bit cemo dobri ljudi i dobri muslimani, koje Allah voli i pomaze. Ako Allah – nas Stvoritelj – bude zadovoljan nama, On ce nas nagraditi DZENNETOM, a to je mjesto srece i uzivanja na buducem svijetu.

OBECAJ, UVIJEK CU GOVORITI ISTINU!

Ograda

Jedan djecak imao je losu narav. Njegov otac mu je dao torbu sa ekserima, rekavsi mu da kada god se rasrdi zakuca ekser u ogradu. Prvi dan djecak je zabio 37 eksera. Broj zabijenih eksera se postepeno smanjivao. Djecak je shvatio da je lakse kontrolirati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je dosao dan kada se djecak nije ni jednom razljutio. Kada se pohvalio ocu , on mu je rekao da svakog dana kad uspije da se suzdrzi izvadi po jedan ekser iz ograde. Dani su prolazili i djecak je mogao reci ocu da je izvadio sve eksere. Otac ga tad uze za ruku i odvede do ograde. Onda mu rece:

„Dobro si ucinio, sine moj, ali pogledaj te rupe u ogradi. Ograda nikada nece biti ista. Kada u ljutnji kazes rijeci, one ostavljaju oziljak bas kao i ove rupe u ogradi. Mozes zabosti noz u covjeka i izvuci ga. Koliko god puta nakon toga kazes da ti je zao, rane ipak ostaju. Rana koju nanose rijeci isto je tako bolna kao i fizicka. Prijatelji su blago. Oni ce te razveseliti, saslusati, ohrabriti i podrzati u uspjehu, uvijek su tu da ti otvore srce. Pokazi svojim prijateljima da ti je stalo do njih.“

Priča jedne sestre

“Sellam alejkum. Napisacu svoju pricu samo da bi svi iz nje nesto izvukli. Moja prica ima tuzan kraj. Ali se jos uvek nadam srecnom..
Kad sam saopstila ocu da bih htela nositi hidzab, psovao je sve. Islam, Poslanika a.s., Boga… nije mogao da se oporavi od toga, poceo je piti tablete. Naisla sam na gori docek nego sto sam mislila. Kako god, nastavila sam klanjati I uciti, bila sam ubedjena da cu se pokriti bez obzira na sve. Vreme je prolazilo, a moj otac bi svaki put psovao… Nije mi dao da idem na predavanja, u dzamiju, da citam knjige.. Hteo je da ih sve pobaca. Nisam mogla da verujem sta se desava. Majka me je molila da sacekam jos malo, ali ja nisam zelela i rekla sam joj da cu to uraditi uskoro. Iako sam mislila da ce to biti uskoro, nije. Pocela je skola, ja nisam nosila hidzab. Bolelo me, ali sam i dalje verovala da cu ga vec sledeceg dana staviti. Nije me bilo strah za sebe, vec za porodicu. Vreme je letelo. Skola je vec izmakla. I dalje sam verovala, trudila se… Sa momkom sam pricala stalno o veri, povecavala sam svoj iman. Stalni namazi, dove, dodatno su me ojacali. Boleo me svaki moj dan bez hidzaba, stalno sam plakala. Nikad u zivotu mi nije bilo tako tesko. Skoro svako vece bih plakala i ujutru se budila otecena. Kad ce kraj…pitala sam se stalno. Molila sam za uputu mog oca, ali on je samo nastavljao… Proslo je vec godinu dana od pocetka. Ja se jos uvek nisam pokrila. Zelja je jos uvek postojala. Jednog dana osetila sam snazan pokret u stomaku. Da li je to taj momenat? Poslala sam ocu poruku, da ja to stvarno iskreno zelim…dosao je kuci, sa psovkama poplavio sve nas, slomio kompjuter i iscepao sve islamske knjige koje je mogao da nadje. Nije me bilo strah, cak i da me udari. Otisao je I rekao da se nikad nece vratiti. Nisam bila ni utucena niti ista. Majka me je i dalje molila da stanem i da se pokrijem kada odem na fakultet, za pola godine. Rekla je da nema novca da izdrzava dva brata i mene, da je otac nece ni pogledati. Drhtim dok ovo pisem. Rekla je da sama odlucim. Probudila sam se pre nego sto sam otisla u skolu. Drhtala, znojila se. Ne mogu dalje pisati… Nisam to uradila, samo zbog njih. Zbog porodice. Otac se vratio cim je saznao da to nisam uradila. Dusa mi se otkida dok ovo pisem. Od tad, iman mi je opao, nisam vise ista, niti cu ikada biti. Ne znam cemu da se nadam… Sta da radim… Svaki efendija, predavac.. mi je rekao da sacekam. Da dovim. To i radim. Samo sa mnogo mnogo manje nade. Nadam se da cu se udati, ali otac mi nece ni to dozvolit. Molim vas opametite se. Ne znam koliko je moja odluka bila ispravna, ali me je pokosila u svakom smislu. Ne mogu vise da se borim… Boli me svaki dan, svaki sat bez mahrame…uzmite pouku. Allah da pomogne svima koji su u slicnoj situaciji. Lakse mi je sad kad sam ovo napisala, ali i dalje me probada bol.. Kako dalje? Sta da radim…? i dalje se nadam da ce nekad…mahrama biti moja stvarnost.“

Kako je divna ovakva smrt!

Bio je maldic kao i svi drugi. Roden je u jednom kurdistanskom selu. S ocem je otišo u Damask. U Damasku je uspio. Ucio je pred brojnim ucenjacima,  a dvadeste godina je apsolvirao šerijateske nauke.  Obuzela ga je velika oholost zbog znanja sve dok ga Allah nije uputio.

Jednom prilikom mu dode neki obicni covjek i posavjetova ga da prisustvuje sijelu kod jednoh šejha na brdu Kasijun. U prvi mah odbi.  Za kratko vrijeme, Allah mu prosiri prsa, te ode na to sijelo.  Ustrajno je prisustvovao svim sijelima.  Ona su na njega utjecala te se promijenio iz korena.

Njegova supruga prica ” sejh je bio probirljiv.  Kada bi mu ranije , prinijela hranu koja je bila slana ili neslana žestoko bi se uznemiro. Posto je poceo slijediti vjeru, kada bi mu donijela slano jelo, samo bi se nasmiješio i rekao “daj mi jos malo soli, kako me ne bi uvrijedio.
Šejh je poceo s predavanjima i poducavanjem.  Allah je mnogim ljudima dao da se okoriste njegovim znanjem.  Pred kraj života se jako razbolio,veoma teško se kretao i pomjerao,  ali je ipak vazio. Cvrsto je vjerovao da mu nece propasti ni jedan posao i da je Uzvišeni Allah uz lijepo mišljenje Svoga roba o Njemu. Smrt je ovog plemenitog šejha napustila u njegovoj 63. godini zivota.  Uz njega su bili ucenici i sin Ahmed.  Osjetio je da mu se primakla smrt. To su osjetili i oni oko njega,  te ga htjedoše podsticati da izgovori šehadet.  Ali on se okrenuo prema njima i rekao ” Recite la ilahe illallah,  recite la illahe illallah”-umjesto da to oni njemu kazu.  Glas mu je oslabio, pogled uzdigao a usne prošaputale:

”A ti o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna.
A i On sa tobom zadovoljan, pa udi medju robove Moje,i udi
u džennet Moj!”

Okrenuo se prema prisutnim i svom snagom izgovrio: “Esselamu alejkum we rahmetullah!”

Predao je Allahu dušu u toj blagoslovljenoj kadrskoj noci koja je bolja od hiljadu mjeseci.

Kako je divna ovakva smrt!