PALESTINI – TO PALESTINE


Slušala sam kako se zadnja grančica u mojoj duši lomi,
zadnja kap krvi kako se suši, dok sam sve to gledala.
Jedan je čovjek udarao jednu iznemoglu staricu na polovini puta,
udarao je sa čeličnim štapom
među stotinama ljudi koji su prolazili,
prolazili i bacali pogled na taj prizor.
Neki su bacali zastrašujući pogled, neki pak iznenađeni,
neki pun sažaljenja, dok neki miran i osoran.
Udarao ju je ovaj čovjek sve jače, zlobnije, silnije…
Starica je krvarila, rane su bile sve veće,
borila se je za život sa svojom zadnjom kapi,
zadnjom snagom koja nije imala u planu da se povuče sa bojnog polja.
Negdje u brujanju ljudi čudoh pravu priču.
Starica se zvaše Palestina,
a taj bezdušni čovjek Izrael.
One njene slabašne ruke koje su se hrabro borile,
imale su istu oštrinu zamaha kao ono veliko i malo kamenje
sa kojim se ti ljudi sa istom hrabrošću bore.
I baš sam u njenim očima mogla vidjeti istu bol,
ali i isti znak-odustajanje ne postoji u mome jeziku!
Te njene oči bijaše kao ta zemlja,
kao ta izmorena zemlja koja nikada ne prestaje da se borima koliko udaraca primila,
ma koliko jaki i zlobni ti udarci bili.
Rekla bih, ma koliko kukavični ti udarci bili.
Jedan čovjek sa čeličnim štapom (izraelske puške, tenkovi) protiv starice?!
Zapitajmo se realno, kolike su šanse ove starice?
Znam, nisu nimalo velike…
Ali ako svi ovi ljudi što gledaju, što kažu da im je stalo,
kada bi samo oni bili jaki kao što su na riječima,
kada bi oni samo rekli:”STOP! Dosta je više!
Te staričine rane su i moje rane!”
Kada bi samo svi zajedno narsnuli na ovog čovjeka.
Razmislite sada, kolike bi bile staričine šanse?
Ko smo mi?
Šta smo mi?
Možda ne znam odgovor na ova dva pitanja,
ali sigurno znam da nismo spušteni na ovu zemlju da sijemo nered,
da prljamo ruke krvima nevinih duša.
Uzimanje duša je samo Božije djelo, ničije više!
Gospodaru moj, molim Te, neka moje dove obgrle taj nevini narod,
uslišaj Svevišnji poziv svih tih umornih glasića na tom tlu
koji nemaju druge želje nego da slobodno kroče SVOJOM zemljom.
Amin!
English translate:
I was listening to the last twig breaking in my soul,
to the last drop of blood drying, while I was watching it all.
One man was punching one bedridden, old woman on a halfway,
struck her with a steel rod
among the hundreds of people who were passing,
passing and glancing at the scene.
Some of them were threwing frightening look, some surprised,
some pity, some quiet and curt.
This man hit her always stronger, sinister, more mightily…
The old woman was bleeding, her wounds were bigger,
she fought for her life with her last drop of blood
with her last srength which never planned to withdraw from the battlefield.
Somewhere in the sound of people I heared a real story.
The old women’s name was Palestine,
and the name of the heartless man was Israel.
Those her spindly arms which fought bravely
had the same sharpness of the momentum like those big and small stones
with which these people are struggling with the same courage.
I really could see in her eyes the same pain,
and the same sign-abandonment does not exist in my language!
And those her eyes were like that country,
like that exhausted country that never stops to struggle no metter how much hits it receives,
no matter how strong and vicious these hits are.
I would say, no metter how cowardice these hits are.
One man with a steel rod (Israeli guns, tanks) against one old women?
Let us ask ourselves realistically, how big are the chances of the old women?
I know, they are not really big…
But if all these people who are watching, who are saying that they care about it,
if they were only strong like they are on their words,
if they would only say: “STOP! It’s enaugh!
The old woman’s wounds are my wounds too! “
If they all together only swoop on this man.
Let us think now, how big would be the old woman’s chances?
Who are we?
What are we?
Maybe I do not know the answer on these two questions,
But I know for sure that we were not put here on this earth to sow disorder,
to get our hands dirty with the blood of innocent souls.
Taking the soul is only act of God, no one else’s!
My Lord, please, let my prayers embrace that innocent people,
Hear the Almighty a calls of all these tired voices on its soil
which have no other wish but to freely walk on THEIR land.
Ameen!
Autor: Lejla Turkeš
Author: Lejla Turkeš

Zanimljiva i poučna priča o keksu

Tekst: Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj
Vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksa.
Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je
čitao novine.
Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.
Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu.
U sebi je pomislila “ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…”
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: “Baš me interesira što će sad uraditi!!!”
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
“Ovo je zaista previše ” – počne govoriti šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci ………….
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja,nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastitom ponosu i osjećajima.
ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše:

GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
– Kamen kad je bačen;
– Riječ nakon što je izrečena;
– Mogućnost nakon što je izgubljena;
– Vrijeme kad je prošlo;
– Ljubav za koju se NE BORI.

~*~ Upotrebljavaj svoju pamet ~*~

Ovo je prica o slijepcu i fenjeru. Dok bi izlazio nocu iz svoje kuce, i isao do velikog trga na kome se nalazi bunar, gdje bi se skupljali ljudi i donosili vodu, on bi u jednoj ruci nosio cup a u drugoj fenjer. 

I tako je jednom stigao do tog bunara noseci fenjer koji svijetli, i kada je dosao na red, napunio je svoj cup vodom i krenuo kuci.

Na putu kuci susrete ga jedan covjek, pa se zacudi sto ce slijepcu fenjer!!!

Glasno je razmisljao: “Sta ce slijepcu fenjer, kakvu korist ima od toga?”

Cuo ga sljepac kako sapce. Kad mu se covjek priblizi, glasno ga upita: “Sta ce ti fenjer?”

Nasmijesi se slijepac i rece: “Kad bi imalo razmislio, ne bi me to ni pitao! Zar ne vidis da je noc, i mrak je svuda oko nas?”

Covjek klimnu glavom i rece: “Tacno, ali kakvu korist imas od fenjera kada si slijep?”

Slijepac rece:
“Hej covjece s ocima, nosim fenjer da me ti vidis! Kad ga ne bih nosio, neko od prolaznika mogao bi se sudariti sa mnom jer ne vidi dobro u mraku.”

“Kad nosim svjetleci fenjer, osvjetljavam sve oko sebe pa ne moze doci do sudara, te tako sacuvam svoj vrc da se ne razbije. Zar nije tako, brate?”

Covjek je pognuo glavu od neugodnosti: “Hvala ti na savjetu, starce, i na tvojoj mudrosti! Nemoj me osudjivati! Ja sam u biti neznalica i slijepac, unatoc vidu, a ne ti.Ti si razborit i pametan, iako nevidis! Primi moju ispriku! Da sam dobro i ispravno razmisljao ne bi ni postavljao takvo pitanje!”

Kako bi bilo dobro kada bi covjek iskoristio sve blagodati sto nam ih je Allah darovao, kako se ne bi pokajao i osramotio, kako ne bi ispao neznalica!

~*~ Rijeci i djela trebaju biti jedno ~*~

Bio jednom jedan djecak koji je volio jesti slatkise,pa ih je stalno trazio od svog oca. Njegov otac bio je siromasan covjek, i nije uvijek mogao pribaviti slatkise za svoga sina. Ali mali djecak to nije shvatao, i stalno je trazio slatkise.

Djecakov otac cesto je razmisljao kako da zaustavi dijete da ne trazi tako mnogo slatkisa. U to vrijeme u blizini je zivio jedan mudrac. Djecakovu ocu je sinula ideja. Odlucio je da povede djecaka tom mudrom covjeku, ne bi li ga on upio nagovoriti da prestane stalno traziti slatkise.

Djecak i njegov otac uputili su se tom covjeku. Kad su stigli do njega, otac mu rece: “Dobri covjece, bi li zamolio moga sina da prestane traziti slatkise koje ja ne mogu da mu pribavim?” Kako je ovaj mudrac i sam volio slatkise, nije mu bilo lahko. Mislio je kao da postupi. Na kraju je odlucio da predlozi ocu da ponovo dovede sina sljedeceg mjeseca.

Za to vrijeme mudrac je potpuno prestao jesti slatkise. Kad su djecak i njegov otac, nakon mjesec dana, ponovo dosli, mudrac rece djecaku: “Moje drago djete, hoces li prestati traziti slatkise koje ti otac ne moze priustiti?”

Od tada, djecak je prestao traziti slatkise.
Djecakov otac upita ovog mudrog covjeka: “Zasto nisi molio moga sina da prestane traziti slatkise kada smo ti dolazili proslog mjeseca?”

Mudrac odgovori: “Kako da trazim od djecaka da odjednom ostavi slatkise kada ih i ja sam volim? Pa ipak tokom proslog mjeseca prestao sam ih jesti.”

Licni primjer mnogo je snazniji od samih rijeci. Ako od nekog trazimo da nesto ucini, mi to i sami takodjer moramo ciniti. Mi ne trebamo traziti od drugih da cine ono sto sami ne cinimo.

POBRINI SE DA TVOJA DJELA I TVOJE RIJECI BUDU UVIJEK JEDNO.

PUNA TEGLA

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom,  kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca… i kahve.

A priča ide ovako:
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedu loptica.
Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.
Opet su odgovorili da jest.
Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šoljice pune kahve i sipao ih u teglu. Kahva je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
Sada!’, rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, ‘hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vas život.

Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete.
To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo.

Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.

Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice.

Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari. 

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.

Priča o zanemarenom namazu

 

 

Sjećao se svoje nane i njenih upozorenja da obavi svoj namaz na vrijeme: «Moj sine, ne bi trebao ostavljati svoj namaz do ovog kasnog vremena !» Njegovoj je nani bilo sedamdeset godina, ali kad god bi čula ezan, hitro poput strijele odazivala bi se na mujezinov poziv. On, naprotiv, nikad nije mogao savladati svoj ego da ustane na molitvu. Šta je god radio namaz mu je bio na posljednjem mjestu i uvijek ga je žurno obavljao da…
bi stigao na vrijeme. Razmišljajući o tome, ustao je i shvatio da je ostalo još samo petnaest minuta do ezana za jaciju. Brzo je uzeo abdest i klanjao akšam. Dok je činio tesbih, ponovo se sjetio svoje nane i postidio se svoje molitve. Ona je klanjala s takvom skrušenošću i mirom. Počeo je sa svojom dovom, zatim se spustio na sedždu i ostao u tom položaju neko vrijeme. Bio je u školi cijeli dan i bio je tako umoran.
Naglo ga je probudio čudan zvuk, buka i vrištanje. Oblio ga je leden znoj. Razgledao je oko sebe, u svakom pravcu u kojem bi pogledao – bili su ljudi. Velika gužva. Neki su stajali sleđeni, gledajući oko sebe, neki su trčali lijevo i desno, potpuno izgubljeni, dok su neki klečali na koljenima sa skupljenim rukama, samo čekajući… Ispunio ga je čisti strah i panika kad je shvatio gdje se nalazi. Bio je to Sudnji dan!!!
Dok je bio živ slušao je o polaganju računa na Sudnjem danu, ali to mu se činilo tako dalekim! Da li ovo može biti plod njegove mašte, nešto što je njegov um izmislio?! Ne, iščekivanje i strah su bili tako veliki – nemoguće je da ovo nije stvarnost. Ispitivanje je i dalje trajalo. Počeo je očajnički trčati od čovjeka do čovjeka pitajući da li je njegovo ime prozvano. Niko mu nije mogao odgovoriti.
Iznenada, začuo je kako neko proziva njegovo ime, te se more ljudi rastavilo i napravljen je prolaz za njega. Dvojica su ga zgrabila za ruke i vodili naprijed. Ne gledajući, prolazio je kroz gužvu. Meleki su ga doveli do centra i tu ostavili. Dok mu je glava bila oborena, čitav njegov život mu je prolazio pred očima, kao kakav film.
Vidio je svog oca kako trči sa predavanja na predavanje, trošeći svoje zdravlje na putu islama. Vidio je svoju majku kako poziva goste u njihovu kuću, postavljajući jednu sofru, dok je drugu podizala. Branio se: »I ja sam uvijek bio na tom putu. Pomagao sam drugima. Širio sam Allahovu riječ. Obavljao namaz. Postio ramazan. Šta god nam je Allah naredio da činimo, činio sam. Što je Allah zabranio, nisam radio.» Počeo je plakati i razmišljati o tome koliko je volio Allaha. Znao je da sve što je uradio u životu nije bilo onoliko koliko Allah zaslužuje. Znao je da je Allah njegov jedini Zaštitnik…
Znojio se i tresao kao nikad u životu. Oči su mu bile uperene na vagu djela, čekajući odluku. Konačno, odluka je donesena. Dva meleka, držeći listove papira u rukama, okrenuli su se prema gomili ljudi. Noge su mu bile pred kolapsom. Sklopio je oči kada su počeli čitati imena onih koji idu u džehennem. Njegovo su pročitali prvo. Pao je na koljena i vikao iz sveg glasa kako to ne može biti. «Kako ja mogu ići u džehennem? Služio sam druge cijeli moj život, širio sam Allahovu riječ među drugim ljudima…»
Zamaglilo mu se pred očima, tresao se cijelim tijelom. Ona dva meleka su ga uzela za ruke. Dok su mu se noge vukle, vodili su ga kroz gomilu prema ivici vatrene džehennemske provalije. Vikao je i očajnički razmišljao ima li iko od ljudi da mu pomogne… Dozivao je sva dobra djela koja je uradio: pomaganje svom ocu, svoj post, svoje namaze, Kur´an koji je čitao, pitao je da li mu ijedno od tih djela može pomoći!? Ali, meleki su ga i dalje vukli prema džehennemu.
Približili su se Vatri. Njegov posljednji pogled unazad… Zar nije Resulullah, s.a.v.s., rekao koliko je čista osoba koja se kupa u rijeci pet puta svaki dan, toliko i namaz obavljen pet puta dnevno čisti od grijeha?! Počeo je vikati: «Moj namaz? Moj namaz? » Dva se meleka nisu zaustavljala i došli su do same ivice ambisa džehennemskog. Osjećao je vatrene plamenove po svome licu. Nada se potpuno ugasila, osuđen je na vječnost u vatri… Jedan od meleka gurnuo ga je i on je padao, gledajući dno koje je bilo sve bliže i bliže…
Odjednom, čvrsta ruka ga je zgrabila i povukla nazad. Obrisao je prašinu sa očiju i vidio starog čovjeka bijele, duge brade. Upitao ga je: «Ko si ti?» Stari čovjek je odgovorio: «Ja sam tvoj namaz.» «Pa, gdje si do sada? Spasio si me u zadnji momenat! Još malo i završio bih na dnu džehennema!» Stari se čovjek nasmijao i rekao: «Pa i ti si mene obavljao u zadnju minutu, zar si zaboravio?!»
U tom trenutku otvorio je oči i podigao glavu sa sedžde. Bio je sav mokar od znoja. Slušao je glasove koje dolaze spolja i čuo je ezan za jaciju. Brzo je ustao i otišao uzeti abdest.
«A teško klanjačima, koji namaz svoj kako treba ne obavljaju!» (El-Ma´un:4, 5)

 

~*~ Paznja prema roditeljima ~*~

Nasi su roditelji Allahov dar. Oni nas paze, brinu o nama i pomazu nam da porastemo. Oni su njezni prema nama i vole nas. Nasi roditelji tako mnogo brinu za nasu udobnost i srecu. Zato i mi moramo paziti na njih. Uvijek moramo biti ljubazni prema njima. Trebamo slusati ono sto oni govore. Nasi roditelji misle samo ono sto je za nas dobro. Evo jedne takve price koja govori o paznji prema roditeljima.

Bio jednom jedan postovan covjek po imenu Serefudin Jahja.Jos kao djecak jako je pazio svoje roditelje.Bio je pokoran i njezan prema njima.
Jedne veceri njegova mati bila je zedna, pa je zamolila Serefudina za casu vode. Kad je Serefudin stigao sa casom vode, njegova mati bila je zaspala. I tako on je stajao s casom u ruci dok mu se majka nije probudila.

Nakon nekoliko sati njegova je mati otvorila oci i ugledala Serefudina kako sa casom vode stoji pored nje te ga upita:
“Dragi sine, zar stojis sve ovo vrijeme?”
Serefudin rece: “Da majko, ja cekam da se probudis da ti dam casu vode.”

Njegova mati bila je jako zadovoljna njime. Blagosiljala ga je i molila Allaha da joj sina ucini velikim covjekom. Kad je porastao, Serefudin je zbilja bio veliki covjek svoga vremena.

Djeco!
I vi trebate paziti svoje roditelje kao sto je to Serefudin cinio. Nikad im ne recite uvredljivu rijec.Poslusajte ono sto oni kazu. Lijepo se ponasajte prema njima. Budite najbolji u skoli. Tako ce vasi roditelji biti sretni.
I Allah ce takodjer biti zadovoljan vama. Zbilja, Allah naredjuje da budemo dobri prema roditeljima.

Dobar je musliman pazljiv prema roditeljima. On brine o njima.