Početak vjerovanja

HADIS 1.

Prenosi se da je Ebu Džemre rekao:
– Bijah posrednik u prijenosu hadisa između Abdullaha, sina Abbasova, i jedne skupine ljudi u času kad mu priđe neka žena i upita ga o moštu u grnčarijskoj posudi. Abdullah je skupini odgovorio:
– Izaslanstvo Abdu-l-Kajsa je došlo Poslaniku, s.a.v.s., te ih je on upitao:

“Čije ste vi izaslanstvo?”
Odgovoriše mu:
– Izaslanstvo smo Rebi’e.
Poslanik im kaza:
“Dobro došla skupino koja nema poniženja niti se kaje (zbog primanja islama).”
Nato će oni:
– Allahov Poslaniče, dolazimo ti iz dalekog kraja i od tebe nas dijeli predio nastanjen nevjernicima plemena (Mudar). Mi ti, uistinu, ne možemo doći u neko drugo vrijeme, osim u svetom mjesecu. Zato, daj nam glavne zapovijedi koje ćemo prenijeti onima koji su ostali iza nas a koje će nas u Džennet uvesti!
Abdullah dalje kaže:
– Tada im je Poslanik četiri stvari zapovjedio i četiri zabranio: zapovjedio im je da vjeruju u Allaha Jedinog – upitavši ih:
“Znate li vi šta to znači vjerovanje u Allaha Jedinog?”
Oni odgovoriše:
– Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju.
Tada im Poslanik kaza:
“Posvjedočenje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanje propisanih namaza, davanje zekata, post u ramazanu te obavezno davanje petine vašeg (vojnog) plijena.”
Zabranio im je upotrebu posuda od suhe tikve (ad-duba’u), posuda od gorkih divljih tikvica (el-hantem) i posuda premazanih smolom -katranom (jer se voće u njima brzo ukiseli i pretvori u vino).
Šu’be prenosi:
– Možda je kazao: “kace (posude) od palminog panja (nakir)”.
I još im je naglasio:
“Zapamtite to i prenesite onima vašim tamo!”
Ibn Mu’az dodaje u predaji koju prenosi od svog oca:
– Allahov Poslanik je rekao Ešedždžu ‘Abdi-l-Kajsu:
“Ti imaš dvije vrline koje Allah voli: blagost i samokontrolu -samosuzdržljivost?”
HADIS 2.
Prenosi se da je Ebu Hurejre, r.a., rekao:
– Jednog dana pojavio se Poslanik pred ljudima i tom prilikom pristupio mu je neki čovjek i upitao ga:
– Allahov Poslaniče, šta je to iman?
Odgovorio mu je:
“Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegovu Knjigu i u susret sa Njim, u Njegove poslanike te da vjeruješ u proživljenje na Sudnjem danu.”
Ovaj još upita:
– Šta je to islam?
Odgovorio mu je:
“Islam je: da vjeruješ u Allaha i da Mu u Njegovoj božanstvenosti ništa ne pridružuješ, da obavljaš propisane namaze, da izdvajaš naređeni zekat i da postiš mjesec ramazan.”
On još upita:
– A šta je to ihsan (najviši stupanj u vjeri), Allahov Poslaniče?
On mu odgovori:
“Da iskazuješ vjerovanje u Allaha kao da Ga gledaš, jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”
– A kada će nastupiti Sudnji dan (Es-Sa’ah)? – upita ponovo ovaj?
Poslanik mu odgovori:
“Upitani ne zna o tome ništa više od onog koji pita, ali kazat ću ti o njegovim predznacima: Kada robinja rodi svoga gospodara,* to je jedan od njegovih predznaka; kada bijedni i neugledni postanu vladarima – i to je jedan od njegovih predznaka; kada se goniči stada (pastiri) počnu nadmetati u izgradnji visokih zgrada** – i to je jedan od njegovih predznaka. Pet stvari ne zna niko drugi osim Allaha.” Zatim je citirao ajet: Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u maternicama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten. (Lukman, 34.)
Nepoznati se, potom, udaljio, a Poslanik povika:
“Vratite mi ga nazad!”
Pokušaše vratiti neznanca, ali njega već bijaše nestalo. Tada Poslanik kaza:
“Ovo bijaše Džibril. Došao je da ljude pouči njihovoj vjeri.”
HADIS 3.
Od Se’ida ibn el-Musejjeba se prenosi da je njegov otac pričao:
– Kada je Ebu Talib bio na smrtnoj postelji, došao mu je u posjetu Allahov Poslanik i kod njega zatekao Ebu Džehla i Abdullaha ibn Ebu Umejje ibn el-Mugiru. Allahov Poslanik mu se obratio riječima:
“Amidža, izgovori riječi šehadeta – La ilahe illallah – Nema boga osim Allaha, riječi zarad kojih ću ti svjedočiti pred Alla

hom!”
Ebu Džehl i Abdullah ibn Ebu Umejje odvraćali su ga od toga govoreći mu: – Ebu Talibe, zar ćeš napustiti vjeru Abdulmuttalibovu?
Poslanik mu nije prestajao ponavljati svoj zahtjev sve dok Ebu Talib nije izgovorio svoje posljednje riječi – da ostaje u vjeri Abdulmuttalibovoj – odbivši izgovoriti La ilahe illallah. Nato mu Poslanik kaza:
“Tako mi Allaha! Moliću se Allahu za tebe sve dok mi to ne bude bilo zabranjeno!”
Tim povodom objavi Uzvišeni Allah Poslaniku sljedeće: Nema pravo Vjerovjesnik kao ni oni koji vjeruju oprosta tražiti za mnogobošce, makar im bili i bliska rodbina, nakon što im je bilo jasno obznanjeno da su oni stanovnici Vatre paklene. (Et-Tevbe, 113.)
I u slučaju Ebu Taliba, Allah objavi Poslaniku: Ti, doista, ne upućuješ onog koga ti voliš, nego Allah upućuje na Pravi put onog koga On hoće i On je najobavješteniji o onima koji su na Pravi put upućeni. (El-Kasas, 56.)