VJEROVANJE U ALLAHOVE KNJIGE

Vjerovanje u Knjige u sebi sadrži četiri stvari:

Prvo: Vjerovanje da su One uistinu poslane od Allaha, dželle ša’nuhu.

Drugo: Vjerovanje u svaku Knjigu ponaosob, npr. Kur`an – poslan Muhammedu, sallallahu alejhi we sellem,               Tevrat – poslan Musau, alejhisselam, Indžil – poslan Isau, alejhisselam, i Zebur – poslan Davudu, alejhisselam, a one čija imena ne znamo vjerujemo uopćeno.

Treće: Smatranje istinitim onoga što je došlo u njima, kao vijesti iz Kur`ana i vijesti koje nisu iskrivljene i izmijenjene iz prethodnih knjiga.

Četvrto: Raditi po onim propisima koji nisu derogirani i biti zadovoljan i prema njima, svejedno shvatili njihovu mudrost ili ne. Sve predašnje knjige su derogirane Uzvišenim Kur`anom kako se to u Kur`anu kaže: ”A tebi objavljujemo Knjigu, samo istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi…” (El-Maide: 48)

 

Prema tome, nije dozvoljeno raditi po bilo kojem propisu iz prijašnjih knjiga, osim po onome što je tačno u njima i što je Kur`an potvrdio.

 

I vjerovanje u knjige rađa plodovima.

Neki od njih su:

1.  Znanje o Allahovoj pažnji pema ljudima, jer je svakom narodu poslao knjigu preko koje će naći pravi put.

2.  Znanje o Allahovoj mudrosti, jer je svakom narodu odredio ono što odgovara njihovim prilikama shodno riječima                 Uzvišenog Allaha: ”…svima vama smo zakon i pravac propisali…” (El-Maide: 48)

3.  Zahvala na ovoj Allahovoj blagodati.

 

      IZVOR: ŠERHU USULIL-SELASEH, Muhammed bin Salih el-Usejmin, str. 156-162

PROPISI SKRUŠENOSTI U NAMAZU

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, citirajući riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Prijevod značenja, sura El-Bekare, 45), kaže: “Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.

 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeči kur’anski ajeti: ”Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” ( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 1-2)

“Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 10-11)

 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da ce skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugo osim njih.

 

Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti. Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik.

 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/553-558)

 

 

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.”  (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Džami’ 3242)

 

U drugoj predaji navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se abdesti i to pravilno uradi i klanja dva rekjata nafile, sa potpuno predanim srcem, u drugoj predaji (‘ne misleći ni na šta drugo, osim na namaz’) biće mu oprošteni predhodni grijesi, prema drugoj predaji (Džennet mu je zagarantovan). (Buhari, El-Baga, br. 158.; Nesai, 1/95; Sahihu-l-Džami’, 6166.)

 

 

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

 Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.

 Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.

 

 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, objašnjava i ukazuje na činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže: ”Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.”

 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o kur’anskim ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara sa svojim Gospodarom).

 

Ihsan znači “obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas!”

 

Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao običaj da kaže: “U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.”  U drugom hadisu je rekao: “O, Bilale, hajde da nas namaz odmori” , nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).”  (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d)

 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/606-607)

 

 

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedždžid, str. 14. – 16.

Sura koju kad proučiš kao da si proučio trećinu Kur’ana

Sura El-Ihlas

قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ

اللَّهُ الصَّمَدُ

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ

وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُواً أَحَدٌ

Prijevod:

Reci:”On, Allah, Jedan je!

Allah je utociste svakome!

nije rodio, nit’ je rodjen!

I niko mu ravan nije!”