PRIKRIVANJE SKRUŠENOSTI U NAMAZU

Huzejfe, radijallahu anha, imao je običaj da kaže: “Čuvajte se licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: “Šta je to licemjerstvo u skrušenosti?” Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koja ne potiče iz srca”.

 

 

Fudail ibn Ijjad je rekao: “Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce”. Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu”, ukazujući na srce, “a ne ovdje”, tapšući ga po ramenima. (El-Medaridž, 521/1)

 

 

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera: “Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju priznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se rametanjem i pretvaranjem, bez udjela srca”. Tako su se neki ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti se od lažne skrušenosti”. A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a  u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega.

 

 

Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se pokaže pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast leži u njemu i strpljivo čeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Ruh, str. 314., Daru-l-Fikr, Jordan)

 

 

Skrušenost u namazu postiže se kada se srce isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “…Radost moga srca je u namazu”. (Tefsir ibn Kesir, 5/456. Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda ibn Hanblea, br. 3/128, i u Sahihu-l-Džami’, 3124.)

 

Uzvišeni Allah spominje: El-baši’ine ve-l-Haši’at (Ljudi i žene koji su ponizni pred svojim Gosopodarom), i opisao ih je kao stepen onih koji su odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Kur’an, El-Ahzab, 35. ajet)

 

 

Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (El-Bekare, 45.) Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost. (Tefsir ibn Kesir, 1/125.)

 

 

Skrušenosat je veoma važna, ali ipak lahko išcezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem ,rekao je: “Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jeste skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna”. (Prenosi Et-taberani u El-Kebiru i njegov sened je dobar. Pogledati takode u Sahihu-l-Tegrib, br. 543 i kaže da je sahih.)

 

 

 

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedžid, str. 11.-13.)

PROPISI SKRUŠENOSTI U NAMAZU

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, citirajući riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Prijevod značenja, sura El-Bekare, 45), kaže: “Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.

 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeči kur’anski ajeti: ”Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” ( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 1-2)

“Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 10-11)

 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da ce skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugo osim njih.

 

Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti. Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik.

 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/553-558)

 

 

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.”  (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Džami’ 3242)

 

U drugoj predaji navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se abdesti i to pravilno uradi i klanja dva rekjata nafile, sa potpuno predanim srcem, u drugoj predaji (‘ne misleći ni na šta drugo, osim na namaz’) biće mu oprošteni predhodni grijesi, prema drugoj predaji (Džennet mu je zagarantovan). (Buhari, El-Baga, br. 158.; Nesai, 1/95; Sahihu-l-Džami’, 6166.)

 

 

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

 Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.

 Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.

 

 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, objašnjava i ukazuje na činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže: ”Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.”

 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o kur’anskim ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara sa svojim Gospodarom).

 

Ihsan znači “obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas!”

 

Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao običaj da kaže: “U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.”  U drugom hadisu je rekao: “O, Bilale, hajde da nas namaz odmori” , nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).”  (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d)

 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/606-607)

 

 

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedždžid, str. 14. – 16.

PRISJEĆAJ SE SMRTI U TOKU NAMAZA

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Sjećajte se smrti u svome namazu, jer onaj koji misli na smrt u toku namaza sigurno će pravilno klanjati; i klanjajte poput onoga koji ne misli da će sljedeći namaz dočekati.” (Silsiletu-l-Sahihal, Šejh Albani, 1421. Kaže Sujuti da je Hafiz ibn Hadžer ovaj hadis ocjenio kao hasen-dobar.)

Slično ovome stoji u poruci koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio Ebu Ejjubu El-Ensariji, radijallahu anha, u kojoj kaže: “Kad pristaneš na namaz, klanjaj poput onoga koji se od dunjaluka oprašta.”  (Bilježi Ahmed, 5/412; Sahihu-l-Džami’, br. 742.)

Znači, svaki namaz treba klanjati – kao da nam je posljednji . Bez sumnje, svi ćemo umrijeti i jedan od njih će nam biti posljednji. Zato moramo ostvariti skrušenost u trenutnom namazu, jer možda je baš on posljednji.

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedždžid, str. br. 20.

NE OBAVLJATI NAMAZ PRI STAVLJANJU SOFRE ZA JELO, KOJU KLANJAČ NAMJERAVA DA JEDE

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne obavljajte namaz ako je hrana pripremljena.”  (Bilježi Muslim, br. 560.) Ako je hrana pripremljena i servirana ili ponuđena, čovjek prvo treba da jede.

 

Neće biti u stanju da ostvari potpunu koncentraciju i skrušenost u namazu. Jer osjeća potrebu za jelom.

 

Ne treba ni da žuri da završi obrok. Jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ako je večera postavljena, a nastupi vrijeme namaza, večerajte prije nego što obavite namaz i ne žurite da završite sa obrokom.”   U drugoj predaji: ”Ako je večera pripremljena i ponuđena, a ikamet oglašen, prvo večerajte i ne žurite sa jelom.” (Buhari, Kitabu-l-ezan; Muslim, br. 557-559.)

 

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedždžid, str. br. 66.)