VJEROVANJE U MELEKE

Meleki su metafizički svijet koji su stvoreni kao i ostala stvorenja. Čine ibadet Uzvišenom Allahu, Dželle Ša’nuhu, i nemaju svojstva rububijjeta niti uluhijjeta. Uzvišeni ih je stvorio od svjetlosti, odredio im potpunu pokornost Njegovim naredbama i dao im snagu za njihova izvršenja. On je rekao: ”…A oni koji su kod Njega ne zaziru da Mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale ga noću i danju, ne malaksavaju.” (El-Enbija?:19,20)

 

Ima ih mnogo, a njihov broj nezna niko osim Allah, Dželle Ša’nuhu. U Buharijinom i Muslimovom sahihu je naveden hadis kojeg prenosi Enes, radijallahu anhu, a koji govori o Mi`radžu, gdje se spominje, da je Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, pokazan ”Bejtul Ma`mur” u kome svaki dan klanja sedamdeset hiljada meleka, koji kad izađu iz njega ne vraćaju se u njega drugi put.

 

Vjerovanje u meleke sadrži četiri važna momenta:

1)  Vjerovanje u postojanje meleka,

 

2)  Vjerovanje u svakog meleka pojedinačno čije nam je ime poznato (kao sto je Džibril), ali isto tako vjerovanje i u one meleke grupno čija imena ne znamo.

 

3)  Vjerovanje u njihova svojstva koja su nam poznata (kao što su svojstva i osobine Džibrila, alejhisselam) o kojima nas je obavijestio Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem. On je rekao da je vidio Džibrila u njegovom liku, Onako kako ga je Uzvišeni Allah stvorio. Ima šest stotina krila i svojom pojavom je zaklonio obzorje.

 

Ponekad se melek Allâhovom dozvolom pretvori u lik čovjeka kao sto se desilo sa Džibrilom kada ga je Allah poslao Merjemi u liku savršeno stvorena muškarca. I kada je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, dok je sjedio među svojim ashabima. Pojavio se tada u liku čovjeka u sasvim bijelu odijelu, sasvim crne kose, nije se vidio na njemu trag putovanja i nije ga poznavao niko od ashaba; sjeo je do Božijeg Poslanika , sallallahu ‘alejhi we sellem, i prislonio svoja koljena uz Njegova , a stavio svoje ruke na Njegova stegna i pitao Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o Islamu, Imanu; Ihsanu, Sudnjem danu, njegovim predznacima. On mu je odgovorio i ovaj je otišao. Poslije toga je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem rekao: ”Ovo je Džibril, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” (Muslim)

Tako isto i meleki koje je Uzvišeni Allah slao Ibrahimu i Lutu su bili u ljudskim likovima.

 

4)  Vjerovanje u nama poznate poslove kojim ih je zadužio Uzvišeni Allah, kao što su: slavljenje Allaha, ibadet danju i noću, i pri tom se ne dosađuju i ne malaksavaju. Neki od njih imaju specijalne zadatke kao npr:

–  Džibril El-Emin, je zadužen da dostavlja objavu koju šalje Uzvišeni Allah poslanicima i vjerovjesnicima.

–  Mikail je zadužen za kišu i rastinje.

–  Israfil je zadužen za puhanje u rog kad nastupi Sudnji Čas i proživljenje stvorenja.

–  Melek smrti (Azrail) je zadužen za uzimanje duše prilikom smrti.

–  Malik je zadužen za džehennemsku vatru i njeno čuvanje.

–  Meleki zaduženi za zametke u majčinim utrobama. Kad se od začeća napuni četiri mjeseca Uzviseni Allah pošalje meleka kome naredi da zapiše četiri stvari: opskrbu djeteta, smrtni čas, njegova djela i dali će biti sretan ili nesretan.

–  Meleki zaduženi za čuvanje ljudskih djela i njihovo zapisivanje. Sa svakim čovjekom su dva meleka – jedan s desne, drugi s lijeve strane.

–  Meleki zaduženi za ispitivanje mrtvih. Kad se mrtvi položi u kabur, dođu mu dva meleka i pitaju ga o tome ko mu je Gospodar, šta mu je vjera i ko mu je Poslanik. Vjerovanje u meleke donosi veličanstvene rezultate:

1. Spoznaje Allahove, Dželle Ša’nuhu, Veličine, Snage, Moći.

2. Zahvala Uzvišenom Allahu na pažnji prema ljudima tako što je zadužio meleke da ih čuvaju, pišu njihova                             djela i tome slično.

3. Ljubav prema melekima zbog nihove pokornosti Allahu, Dželle Ša’nuhu. Neki od onih koji su zalutali sa                                  Allahovog, Dželle Ša’nuhu, puta, niječu da su meleki tjelesna bića. Smatraju da predstavljaju snagu                                    potencijanog dobra kod stvorenja. Ovo je iznošenje laži na Allahovu, Dželle Ša’nuhu, Knjigu, Poslanikov,                            sallallahu ‘alejhu we sellem, sunnet i idžma` muslimana.

 

Uzvišeni Allah je rekao: “Hvaljen neka je Allâh, stvoritelj nebesa i zemlje koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje sto hoće, On uistinu sve može.” (Fatir, 1)

 

A da si samo vidio kad su meleki nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: “Iskusite patnju u ognju.” (El-Enfal: 5) ”

 

…A da ti je vidjeti nevjernike u silnim mukama, kada meleki budu ispružili ruke svoje prema njima: ”Spasite se ako možete!…” I kad iz srca njiovih nestane straha, oni će upitati: ”Šta je to rekao Gospodar vaš?” – ”istinu” – odgovoriće, on je uzvišen i velik.” (Sebe’, 23)

 

A o stanovnicima dženneta je rekao: ”… i meleki će im ulaziti na svaka vrata: ”Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!” (Ra`d, 23-24)

 

U El-Buharijevom ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao:

Kada Allâh Dželle Šanuhu, zavoli nekog roba, kaže džibrilu: ”Allah voli tog i tog roba pa ga i ti voli.”  Pa ga i džibril zavoli. Onda Džibril kaže stanovnicima nebesa: ”Allah voli tog i tog roba, pa ga i volite. Onda ga i stanovnici nebesa zavole te postane omiljen i među stanovnicima Zemlje.”

 

Takođe u El-Buharijevom ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ”Kada nastupi petak, na svim džamijskim vratima stoje meleki i pišu po redu kako ko dolazi u džamiju, a kada imam sjedne na minber, smotaju svoje listove i slušaju hutbu.

 

Ovo su jasni dokazi da su meleki tjelesna bića a ne potencijalna snaga dobra kao što tvrde zalutali (ez-zaigun) i u ovome se slaže većina muslimana.

____________________________________________________________________________

IZVOR: ŠERHU USULIL-SELASEH, Muhammed bin Salih el-Usejmin

TEVHID I NJEGOVE VRSTE

Tevhid predstavlja obožavanje  Jednog Jedinog Allaha zbog kojeg je On stvorio svijet. Pa kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu: “A džine i ljude sam stvorio samo zato da me obožavaju“.

Prva vrsta: Tewhid rububijeta i vlasti

 To je potvrđivanje da je Allah, subhanehu ve te’ala, Gospodar svega, Njegov vladar, Stvoritelj i Opskrbitelj. On daje život i smrt, korist i štetu. On je jedini koji se odaziva dovi u nedaćama. Njemu pripada sva vlast. U njegovim rukama je svako dobro. On je kadar da učinio ono što hoće. A u svemu tome On nema sudruga. U to ulazi vjerovanje u kader (sudbinu). Ova vrsta tewhida nije dovoljna da bi čovjek sa njom ušao u islam, nego je potrebno doći i sa onim nužnim dijelom od tewhidul uluhijeta. Zato što je Allah, subhanehu ve te’ala, govorio o mušricima da su potvrdili ovaj dio tewhida jedino Allahu. Uzvišeni Allah kaže:

Upitaj: ‘Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo i ko upravlja svim?’ ‘Allah,’ reći će oni. A ti reci: ‘Pa zašto ga se onda ne bojite?” (Prijevod značenja, Junus, 31)

Ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: ‘Allah!’” (Prijevod značenja, Ez-Zuhruf, 87)

A ako ih upitaš: ‘Ko s neba spušta vodu i s njom mrtvu Zemlju oživljava?’, sigurno će reći: ‘Allah!’” (Prijevod značenja, El-Ankebut, 63)

Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanja i Koji vas na Zemlji jedne drugima smjenjuje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog?! Kako nikako vi pouku da primite!?” (Prijevod značenja, En-Neml, 62)

Oni su znali da sve ovo pripada samo Allahu, ali i pored toga time nisu postali muslimani. Nego je Allah, subhanehu ve te’ala, rekao: “I ne vjeruje većina njih u Allaha, a da Mu širk ne čine.” (Prijevod značenja, Jusuf, 106)

Mudžahid je o ovom ajetu rekao: “Njihovo vjerovanje u Allaha su bile njihove riječi: ‘Allah nas je stvorio, opskrbio i On nas usmrćuje.” Ovo je bio iman uz širk u njihovom ibadetu nekom drugom.’ Prenose ga Ibn-Džerir i Ibn Ebi Hatim. A od Ibn-Abbasa, prenose ga Atai i Dahhak slično tome. Dakle, jasno je da su kafiri znali za Allaha, poznavali su Njegov rububijet, vlast i moć. Tako da su na taj način obožavali i iskreno ispoljavali neke od ibadeta Allahu, kao što je hadž, sadaka, klanje kurbana, zavjet, dova u nedaći i slično tome. Pozivali su se na to da su na Ibrahimovoj, a.s., vjeri, pa je Uzvišeni Allah objavio:

Doista su najbliži ljudi Ibrahimu oni koji su ga slijedili, i ovaj Vjerovjesnik i oni koji vjeruju. A Allah je zaštitnik vjernika!” (Pijrevod značenja, Alu Imran, 68)

Neki od njih su vjerovali u proživljenje i svođenje računa. Neki su vjerovali u kader (sudbina). Kao što je Zuhejr rekao: Ostavit će se, pa će se smjestiti u Knjizi i sačuvati za Dan svođenja računa ili će se ubrzati i osvetiti.

Druga vrsta: Tewhidul-uluhijet

To je veličanje Allahovog jedinstva sa svim propisanim ibadetima kao što su: dova, traženje pomoći, tavaf oko Bejtul-harama, prinošenje kurbana, zakletve i prisege Allahu i dr.

Ova vrsta tevhida se temelji na iskrenosti obožavanja Uzvišenog Allaha: u ljubavi, strahu, nadi, osloncu, žudnji i strahu i upućivanju dove samo Allahu. Na tome se temelji iskrenost u svim vidovima ibadeta Allahu – javnih i tajnih – i to samo Njemu bez primjese širka. Od toga se ništa nikome drugom ne može uputiti ni izdvojiti. Ni bliskom meleku niti poslatom vjerovjesniku. A kamoli nekom drugom mimo njih. Ovo je tewhid, ono što obuhvataju riječi Uzvišenog:

Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.” (Prijevod značenja, El-Fatiha, 5)

Ova vrsta tewhida je početak i kraj vjere. Ovo je prvo i posljednje u šta su pozivali poslanici. To je značenje riječi ‘La ilahe illallah.’   Allah je onaj koji je obožavan sa ljubavlju, strahom, veličanjem, poštivanjem i svim drugim vidovima ibadeta. Radi ove vrste tewhida su stvorena stvorenja, poslani poslanici, objavljene knjige. Zbog njega su se ljudi razdvojili na vjernike i nevjernike. Sretnike od džennetlija i nesretnike od stanovnika vatre.”

 

Treća vrsta: Tewhidul-esmai ves-siffat

Tewhidul-esmai ves-siffat (tevhid imena i svojstava) je sve ono što je spomenuto u Kur’anu i ispavnim hadisima od Allahovih svojstava  s kojima je On opisao Samog Sebe, i  s onim svojstvima sa kojim ga je opisao Njegov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, onom pravom stvarnošću bez ikakvog komentara ili dodavanja , ili opisivanja kakvoće svojstva, i bez ikakvog prepuštanja zbog neznanja.

To je potvrda da je Allah Sveznajući i da je Svemogući. Da je On Živi i Samoopstojeći. Da Ga ne obuzima san, niti drijemež. Njegova volja se ispunjava. Njegova mudrost je potpuna. On sve čuje i sve vidi. Blag je i Milostiv. Nad Aršom se uzdigao. Vlast je Njegova u potpunosti. On je Vladar, Sveti, Spas, On svakog osigurava i nad svakim bdi, Silni, Moćni, Gordi. Uzvišen je On visoko iznad onoga što Mu pripisuju. I mnoga druga najljepša imena i uzvišena i savršena svojstva. Ovo također, nije dovoljno da bi se postigao islam, nego se mora izvršiti i ono što iz njega nužno prozilazi od tewhida rububijeta i uluhijeta.

NE OBAVLJATI NAMAZ IZA OSOBE KOJA PRIČA ILI SPAVA

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se namaz obavlja pod ovakvim okolnostima i kaže: “Ne klanjajte iza osobe koja spava ili koja priČa”. (Bilježi Ebu Davud, br. 694; Sahihu-l-Džami’, br. 375. i kaže da je hadis hasen – dobar.)

 

 PriČanje osobe Će ometati klanjaČa u namazu, a osoba koja spava može otkriti dio tijela koji ce takođe odvratiti pažnju klanjaču.

 

Hattabi (Allah mu se smilovao) je rekao: “Obavljanje namaza iza osoba koje pričaju Šafija i Ahmed ibn Hanbel smatraju da je mekruh, jer njihovo pričanje ometa klanjača, prilikom obavljanja namaza”. (Avn-l-Ma’bud, 2/388)

 

U pogledu neobavljanja namaza iza osobe koja spava, jedan broj islamskih učenjaka smatra da su dokazi slabi (uključujući Ebu Davuda u njegovom Sunenu, Kitabu-s-Salat…).

 

Bilježi Buhari (Allah mu se smilovao) hadis od Aiše, radijallahu anha, u njegovom Sahihu, Babu-s-Salat halfe en-Na’im: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao običaj da klanja dok sam ja ležala poprečno od njega, na krevetu”. (Sahihu-l-Buhari, Kitabu-s-Salat)

 

Mudžahid, Tavus i Malik smtraju da je mekruh obaviti namaz iza osobe koja spava, jer postoji mogućnost da se pokaže dio tijela koji ce skrenuti pažnju i ometati klanjača. (Fethu-l-Bari)

 

Ako ne postoji mogućnost da se to desi, onda nije mekruh da se obavi namaz za osobom koja spava. A Uzvišeni Allah najbolje zna.

PROPISI SKRUŠENOSTI U NAMAZU

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, citirajući riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Prijevod značenja, sura El-Bekare, 45), kaže: “Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.

 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeči kur’anski ajeti: ”Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” ( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 1-2)

“Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”( Prijevod značenja, sura El-Mu’minun, 10-11)

 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da ce skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugo osim njih.

 

Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti. Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik.

 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/553-558)

 

 

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.”  (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Džami’ 3242)

 

U drugoj predaji navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se abdesti i to pravilno uradi i klanja dva rekjata nafile, sa potpuno predanim srcem, u drugoj predaji (‘ne misleći ni na šta drugo, osim na namaz’) biće mu oprošteni predhodni grijesi, prema drugoj predaji (Džennet mu je zagarantovan). (Buhari, El-Baga, br. 158.; Nesai, 1/95; Sahihu-l-Džami’, 6166.)

 

 

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

 Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.

 Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.

 

 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, objašnjava i ukazuje na činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže: ”Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.”

 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o kur’anskim ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara sa svojim Gospodarom).

 

Ihsan znači “obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas!”

 

Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao običaj da kaže: “U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.”  U drugom hadisu je rekao: “O, Bilale, hajde da nas namaz odmori” , nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).”  (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d)

 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom. (Medžmu’a-l-Fetava, 22/606-607)

 

 

IZVOR: Skrušenost u namazu, Muhammed Salih El-Munedždžid, str. 14. – 16.